Novosti

O nagrađenoj knjizi Tanje Stupar-Trifunović piše književnik Alan Pejković. Tekst pod naslovom "Zanosni nered poezije" objavljen je u online magazinu "e-novine" i prenosimo ga u cijelosti.

Dom, tvrđava rutine i usamljenosti, u kojoj bračni "par čine otac majka djeca televizija i sukob mišljenja" stvara ljudska bića meka "kao namještaj" okružena ladicama "u kojima stoje garantni listovi za mašinu telefon fen" i u kojem lirski subjekt živi "sa slamčicom u ustima kroz koju diše" da se ne udavi. Dom, kao trajektorij matrilinearnog umora lirskog subjekta i njene majke, obje sa "koščatim prstima koji se grče u krilu koji nisu više tako nježni tako meki" i osmijehom kojim se propraća "kćer kako prevrće čitav svijet naopačke" je dom koji možda sugerira nadu, ali nadu koja se samo nazire i nije sasvim izvjesna za nadolazeću generaciju žena.

I ovoga puta osjeća se značajno prisustvo psihoanalitičkog diskursa, pjesama koje umnogome podsjećaju na automatizirane misli, podsvjesnih zapisivanja nereda koji se odigravaju u glavi lirskog subjekta bez interpunkcije koja bi ih uredila i sortirala. U pjesmi ”Strahovi” sav angst lirskog subjekta se sublimira u ćutnju i prazan pogled “u tačku koja sve usisava baš je proždrljiva”. I te pjesme su dobre, jer u ovoj zbirci teško da ima i jedno prazno ili opće mjesto, ali najsugestivnije su pjesme u kojima je Tanja jednostavna i direktna, u kojima se sarkastično poigrava sa životom, sa svojim pjesništvom od kojeg se ironično distancira no to distanciranje čini da se stvara još jedan ironični zaokret u pjesmi. Tu je neko za koga je život providan, neko ko uspješno povezuje njegove katete u savršen trougao:

Dobra i dubokumna pjesma

Nisam odavno napisala dobru i dubokumnu pjesmu

takvu da udara ispod pojasa da ne zna za fer plej da tuče na zabranjena mjesta

i izaziva trnce

Nisam odavno napisala dobru i dubokoumnu pjesmu

o tome mislim dok gledam kako naše gaće vijore na štriku ponosno isturene kao zastave

a čarape se suše na radijatoru

Feministička tematika je, kao i u ranijim radovima Tanje Stupar-Trifunović, prisutna u velikoj mjeri. Energično, direktno i veoma efektno. U pjesmi ”Muškarci” kaže se

Muškarci ne vole da vam kažu kako se osjećaju

šta ih boli i da vas vole

Sve to piše u Ljepoti i zdravlju i Kosmu

I šta treba jesti da ne dobiješ rak

I kako se našminkati ko' Dženifer Lopez

Smrt, uokvirena ritualima koji je prate, unesena u prostor između muškog i ženskog, potcrtava rodne šablone i stereotipe podijeljenog društva:

On je umro

oko odra mrtvog muškarca živi muškarci pričaju o politici

žene nose crno i plaču

tako je red

da oni pričaju

da one plaču

To je poezija koju bi trebalo nasilno čitati na muškim sjelima gdje pametne, sijede, muške glave bistre svoje stihove koji su zadnjih 25 godina uglavnom isti. Stihovi nepristojni, blistavo vulgarni, oštri kao dodir hladne britve na testisu:

Moja glava i moje srce i moja pička su rana

(Poslanica po Petru)

Moja glava i moje srce i moja pička su rana

postoje nepristojne riječi ali one nisu nepristojne kao

kad presječeš pupčanu vrpcu izvadiš svoj kurac iz moje utobe i odeš

Petre

tri puta se odrekneš svoga Boga prije nego što pijevac kukurikne tri puta

i završi u supi koju nam je skuvala mama da jedemo zdravo da porastemo veliki veliki

Mama kad je ljuta kaže trebala sam te abortirati

ja je razumijem dok u utrobi ljuljuškam nerođenog Isusa ne želim da ga rodim ne želim

da pati da ga boli da ga raspnu da sav bude rana

jer ovo je svijet u kojem se ubija odriče i ostavlja

u kojem umotana u bol hodam i gledam

sve će biti lakše kad zaboravim

na pupčanu vrpcu

i našu crkvu sagrađenu na tvojim dlanovima Petre.


Tanja Stupar-Trifunović

Poigravanje književnim likovima koji se izvrsno uklapaju u tematski okvir Tanjine poezije dopunjava široki spektar alatki kojima pjesnikinja suvereno vlada. Kao u pjesmi “Realizam” u kojoj muž sjedi “kao potporni zid scenarija o laži” u fresci u kojoj se u dihotomijski odnos postavljaju ženina očajnička nevjerstva i muževljeva potpuna nezainteresiranost za suprugu, poetska verzija madam Bovari:

Lažno zainteresiran preko novina gleda

tvoju novu epizodu u kojoj tragična i neshvaćena

mlataraš rukama i jezikom

on zna da se nećeš otrovati ni otići

i da će već kroz nekoliko dana uletjeti novi leptirić

u široki horizont tvojih interesovanja

Originalnija je pjesma “Omiljeni klasici” gdje Ana Karenjina razapeta “između lepršavog i nepouzdanog Vronskog i Muža kojem raste nos rastu uši“ bi, zapravo, željela obojicu, uzbuđenje Vronskog i sigurnost muža, isprepletene u jednom krevetu. No, moral je tu da je čini nesretnom:

Ana Karenjina bi voljela da povremeno spava

između njih

Sasvim rasterećena želje za posjedovanjem

Ali građanski moral na žalost

još uvijek

nema razumjevanja za njene potrebe

I zato je Ana ponekad nesretna

U vremenu opće skribomanije konstantno smo bombardirani patetičnim pjesmama ljubavnog ili patriotskog karaktera. Ako vam treba pjesnikinja kod koje nećete naći ni mrvicu patosa već samo sarkastični bijes i bijesni sarkazam koji vas mogu pratiti čitav život, Tanjine pjesme su vaše štivo. Na kraju ostaje samo iskustvo. Kako pjesnikinja kaže:

prošla sam tamo ovamo sad znam da je svugdje isto

vrijeme klizi kao u snovima sve protiče razvučeno i sa puno znakova koje je bolje

ostaviti neshvaćenim

Alan Pejković