Novosti

Postratna bosanskohercegovačka književnost, ako uopšte možemo govoriti o jedinstvenoj bh književnoj sceni, puna je patriotskih nadripjesnika koji pišu anahronu poeziju obojenu otrcanim pjesničkim slikama i arhaičnim metaforama, poeziju inspirisanu nacionalnim mitovima i davno izgubljenim bitkama. Pa često, čitajući njihove stihove, možemo seteći dojam da ovo i nije 21. vijek, već, naprotiv, da mi još uvijek živimo i stvaramo u 19. vijeku. Iz tog razloga, a kako jednom prilikom reče profesor Marko Vešović, možemo konstatovati da veliki broj ovdašnjih pjesnika i nisu savremeni, nego pjesnici koji stvaraju na prelazu s 21. na 19. vijek. Stoga je jako ozbiljno pitanje kako, usljed takvih okolnosti i prilika, kao mladi pjesnik naći svoje mjesto u trogetoiziranom bosanskohercegovačkom društvu, tačnije u trogetoiziranoj bh književnosti, gdje su kanonizovani i najvrijedniji oni koji su tokom apokaliptičnih dešavanja na ovim prostorima bili glavni inspiratori mržnje i nacionalne netrpeljivosti.

Ti i takvi pjesnici, takozvani nacionalni bardovi, drže pjesničke primate i u strahu da bi jednoga dana mogli biti pomjereni sa svojih dobro utvrđenih pozicija nacionalnih prosvjetitelja gotovo nikada ne dopuštaju da do izražaja dođu neke nove snage, koje bi našu književnost, bar unekoliko, približili evropskim tokovima te je na taj način doveli do djelimičnog izlaska iz tamnog bosanskog vilajeta. Dobiti priliku da pokažete svoj talenat, a da pritome ne podlegnete pritisku i postanete dvorski pisac za zabavu pučkih masa, naročito ako ste potpuno lišeni političkih ulagivanja i nacijom inspirisanih pjesama, jeste ekvivalentno današnjim konkursima za zapošljavanje u kojima vam skoro uvijek traže da posjedujete dvije godine radnog iskustva, a vi ni na koji način nemate mogućnost da se prethodno zaposlite da bi ste stekli to radno iskustvo. To nam jasno pokazuje da je danas i poezija, kao u suštini i cjelokupna književna djelatnost, u Bosni i Hercegovini potpuni taoc nacionalno podobnih i osvještenih, a u velikoj mjeri poezija je i stvar politike, te stvar stranačkog opredjeljenja.

Ako bi ovu knjigu krenuli analizirati od njene naslovne stranice mogli bi smo doći do zaključka da ona u potpunosti opravdava naziv koji nosi. Ona jasno pokazuje da autor ničim ne želi da uljepšava našu stvarnost, već je naprotiv oslikava kao getoiziranu i tmurnu. Stojeći ispred jednog sarajevskog zida na kojem se još uvijek nalaze rupe od metaka iz proteklog rata pjesnik njom sugeriše ono što jeste glavna odlika njegove poetike. A odlika Mršićeve poetike upravo jeste getoizirana postapokaliptična bosanskohercegovačka stvarnost, getoizirani strah, koji izbija iz svakog zida, iz svakog pogleda. To je jedna od differentia specifica koja ovu knjigu razlikuje od mnogih drugih objavljenih na ovim prostorima. Njom se ne bježi u pjesničke imaginacije, te se na naslovnu stranu ne stavlja kompjuterskim programima obrađena fotografija nekih mirnodopskih i dalekih predjela, u svjetim bojama i veselom tonu, već naprotiv, njome se naša stvarnost slika onakva kakva zaista jeste, mračna, melanholična i skoro uvijek jesenje tmurna.

Nastajala na imaginarnoj granici između Istočnog i, onoga što neko nazva, bliskoistočnog Sarajeva poezija Srđana Mršića nije ništa drugo nego iskonski krik iz geta. Tačnije, ona je artikulisano zavijanje jednog poete koji je na svojoj koži potpuno osjetio sve traume našeg ratnog i poratnog perioda. To je poezija koja u sebi nosi duboke postraumatske ožiljke, proizvedene životom na granici, gdje entitetska linija prolazi kroz stanove, a ulice do pola čiste komunalna preduzeća iz jednog, a od pola iz drugog entiteta dok one i dalje ostaju nečiste.

U takvoj atmosveri, te iz takvog okruženja, kao najuspjeliji dio ove pjesničke zbirke dolazi ciklus pod nazivom Geto. Geto jeste neka vrsta hronološkog bilježenja životnih trauma u gradu kojem su zatrti osmjesi. Ovaj ciklus donosi nove i svježe pjesničke slike, koje na najbolji način prikazuju stvarnost u podijeljenoj Bosni i Hercegovini, te bez imalo uljepšavanja i bez patetizaciji sklonih stihova precizno bilježe našu svakodnevicu. „Ove su pjesme, dakle,krici iz geta koji izražavaju i žestoku averziju spram društvene situacije iz koje atakuju floskule što žele odrediti vrijednsni sistem, a zapravo su refrenična patvorina, registracija vlastitih suprotnosti: civlizacija, politička korektnost, demokratija, ljubav i dr. - sve su to tek naličja u kojima se ogleda perverzija naše aktualne zbilje.”1 Mršić tako u pjesmi Geto vidi neimaštinu koja visi sa štrikova, zidove bolesne od gelerskog tifusa koji kreveljeći se povraćaju olovo, stvarajući pritome sliku jednog razrovanog društvenog prostora uništenog ratnom katastrofom, pa se on u percepciji čitaoca može poimati kao pustolina u kojoj je letargija jedini način življenja. Da postratni bh period jeste pustolina generacija rođenih neposredno pred početak rata pjesnik najbolje pokazuje u pjesmi koja nosi naziv U novoj bosanskoj kafani. Ova pjesma obiluje letargičnim osjećanjem života mladog čovjeka, ona jeste rezignacijski vrisak svih dejtonskih i postdejtonskih generacija, kojem usljed nemogućnosti da se izađe iz jednog suženog prostora ne preostaje ništa drugo nego da se utopi u bosanskohercegovačku društvenu žabokrečinu. Lirski subjekat ilustrujući takvo stanje kazuje:

pokazujući time stvarne razmjere bh katastrofe, u kojoj su mladi ljudi zarobljeni u raljama ideologija sistema, imaju diplomu a treba im viza, te nemaju mogućnosti udahnuti neki drugi vazduh, sem vazduha provincije u kojoj je „Turnir u malom fudbalu“ događaj dana, provincije u kojoj ni vrijeme koje prolazi više nije važno, jer sve se pretvara u jedno beskrajno beketovsko čekanje boljih dana, koji teško da će ikada doći. Vrhunac ovog ciklusa jesu pjesme Dobrinja i Teška industrija. U prvoj pjesnik govori o životu u provincijskom mjestu, malog provinscijskog grada, koje jeste topografska greška, novo groblje Sarajeva koje treperi u sunovrat. Dobrinja je naselje koje je najreprezentativniji primjer postojanja dva Sarajeva, te kao takva predstavlja tipična slika podjeljenosti BiH, u malom. Pjesma Teška industrija je vrhunac tmurnosti i getoiziranosti, i to one doslovno shvaćeno postapokaliptične. Stoga sasvim prirodno iz takvog pogleda na stvarnost dolaze stihovi:

njima Mršić gotovo slikarski precizno daje izgled postdejtonskog bosanskohercegovačkog društva nastalog na ruševinama komunističkih tekovina, društva koje se iz pepela diglo i na prvom svom koraku, još uvijek nesigurnom i djetinje nespretnom, upalo u tranzicijsku mašinu koja ga je progutala i gurnula u etnokapitalizam najgore vrste. Teška industrija, tačnije, govori o bosanskom čovjeku, ugašenog pogleda, srca oteklog iznad kojeg je i nebo umorno od nesanice, te tako prikazan on liči na modernog roba upregnutog u privatizacijsku kočiju, čije se proždrljive čeljusti gotovo nikada ne mogu dovoljno nahraniti, one su nezasite te ih sve crne fabričke ruke jedva uspijevaju prividno umiriti i spasiti se od njihove krvožedne pomame za kapitalom.

Naredni ciklus u knjizi Krici iz geta nosi naziv Sterilni odsjaji. Ovaj ciklus se po mnogo čemu razlikuje od prethodnog. Prije svega pjesnik se na trenutak udaljava od aktuelnih događanja, povlači se sa polja turobne svakodnevice u jedan intimniji prostor, tačnije prostor jedne sobe, u kojem proživljava sve oblike ljubavnog iskustva. Pjesme iz ovog ciklusa mnogo su mirnije, bez prisustva snažnih, gorkih, sintagmi kao što su one u ciklusu Geto. Takođe, u ovom ciklusu forma stiha se unekoliko mijenja, te u pojedinim momentima dobija izgled haiku poezije prilagođene našem jeziku, dok u drugom slučaju podsjeća na popističku poeziju u distihu.

Sterilni odsjaji u sebi nose određenu dozu patetičnog, što unekoliko dovodi do slabljenja kvaliteta pjesama. Međutim iako je riječ o ljubavnoj poeziji sa prizvukom patosa ni pjesme iz ovog ciklusa nisu potpuno lišene getoiziranog osjećanja života i poimanja svijete. I ljubav u Mršićevoj poeziji bitiše u getoiziranosti, u njoj preživljava i opstaje. Pjesnik i u ljubavni doživljaj unosi novu metaforu i pjesničku sliku, te na veoma otvoren način izražava svoj libido u kojem se neprestano prepliću eros i tatanos vodeći bespoštednu borbu. Kao najuspjeliju pjesmu u ovom ciklusu možemo izdvojiti onu pod nazivom Nadrealistički san koja na najbolji način reprezentatuje onaj dio Mršićeve poezije koji se odnosi na ljubav, te dokazuje da se i na tom polju još uvijek može, i ima šta, reći novoga. To najbolje ilustruju stihovi:

Ciklus Moj odgovor Borgesu prožet je dvjema osnovnim linijama. Prva od njih bavi se životnim pitanjima mladog čovjeka u savremenom bh društvu, te generalno u tranzicijskom postkomunističkom društvu, kakvo naše jeste. Ona nosi blago letargičan pogled na život, gdje je čovjek, prepušten užasu svakodnevice, zarobljen duboko u kolotečinu i društvenu prosječnost. Jedna od najuspjelijih pjesama ovog ciklusa Postajem neko na veoma suptilan način parodira prosječnost kao jednu od glavnih osobina mladog čovjeka u BiH. On je taj koji se miri sa učmalom stvarnošću, onaj koji prihvata biti samo još jedan od zupčanika bh sistema, ili kako stoji u kultnoj pjesmi benda 'Pink Floyda' još jedna cigla u zidu, onaj koji će bespogovorno čekati u redovima pred birokratskim čudovištem, prihvatajući tako da bude samo komadić Velikog Mravinjaka, ne pokazujući pritome ni najmanji otpor, doživljavajući takvo stanje stvari kao nužno i nepromjenjivo. Zatvoren u neznaju, sa glavom duboko zabijenom u pijesak nacionalnog ponosa, mladi čovjek nema priliku da postane bilo šta drugo sem samo još jedan u nizu sinova nacije, koji će sutra u svakom trenutku biti spreman prihvatiti poziv očeva nacije te stati odlučno i ponosno na branik otadžbine, pritome ni jednog trenutka se ne zapitavši da li je to što radi, na bilo koji način, opravdano.

Iz takvog svijeta, kao sasvim logična, proizilazi i druga osnovna linija koja prožima ovaj ciklus. Ona se bavi pitanjem smisla pisanja i poezije same u takvoj savremenosti. Tačnije, pitanjem poezije u društvu skoro potpune nekulture, društvu turbofolka i jeftinih kulturnih dostignuća. Mršić u ovom dijelu ciklusa Moj odgovor Borgesu traga za odgovorom na pitanje ima li uopšte smisla pisati kada je već sve rečeno? Te se iz tog razloga ove pjesme mogu posmatrati i kao neka vrsta autokritičkog preispitivanja pjesnika pred stvaralačkim izazovima. Razapet između straha od toga da ne postane upravo ono što je identifikovano u prvom dijelu ovog ciklusa, a to je prosječni hroničar jednog vremena, i snažne potrebe da se ono što se taloži u unutrašnjosti po svaku cijenu izbaci, pjesnik neko vrijeme boravi, sa jedne strane, na granici da se riješi svoje poezije i prepusti je vatri zaborava, dok ga sa druge strane na pisanje tjera nemogućnost posmatranja svakodnevice mirno, te nemogućnost da se sva gorčina svijeta, koji ga okružuje, ignoriše. Stoga se stiče dojam da stihovi ovih pjesama sve vrijeme pokušavaju dati odgovor na pitanje gdje je zaista prostor pjesme u današnjem vremenu. Ipak, na kraju pjesnik se uspjeva izboriti sa nedoumicama i pobijediti rušilački nagon, te se kao svom jedinom utočištu u konačnici ponovo okreće poeziji. Dajući u pjesmi One, obraćajući se poeziji kao nesretnici, nesuđenoj pratilji i u konačnici kao ljubavi, odgovor zašto pisati:

Završni ciklus pjesničke zbirke Srđana Mršića nosi naziv Posljednja suza za Sarajevo. On zajedno sa ciklusom Geto tvori cjelinu iz koje se najjače čuju getoizirani krici, te se kroz ova dva ciklusa, posmatrana u jednom ključu, na najbolji način može sagledati stanje u kojem se našlo naše društvo nakon završetka rata.

Posljednja suza za Sarajevo je po pitanju forme posve drukčija u odnosu na tri ranija ciklusa. Odlikuju je pjesnički tekstovi koji predstavljaju neku vrstu poezije u prozi, koja u određenim momentima dobija izgled mikro poetičkih eseja sa preciznim melodičnim rečenicama koje se nižu i tvore čvrste pjesničke strukture. Pjesnik kroz ovaj ciklus daje postapokaliptičnu sliku grada, premreženog entitetskim granicama, pokušavajući kroz stihove objasniti njegovu podjeljenost i naći odgovor na pitanje šta je to prouzrokovalo njegovu naglu deurbanizaciju. Mršić pokazuje kivnost na svoj grad, koji je kroz istoriju uvijek uspijevao pružiti otpor svim neprijateljima, da bi na kraju, na koncu dvadesetog i početom dvadeset i prvog vijek, pokleknuo i bio poražen pred izlivom malograđanštine i nekulture. Zato veliki broj pjesama koje čine ovaj ciklus često izgledaju kao lamentiranje nad izgubljenim duhom grada. Pa tako, bezdušno, Sarajevo, u poeziji Srđana Mršića, postaje grad koji se nalazi u turobnoj izolaciji, grad u kojem su ljudi odvojeni duhovno i fizički, rasplinjeni, razjedinjeni zidovima, prozorima, betonom, životnim sudbinama.

Iz takve perspektive rodnog grada dolazi zaključak da je Sarajevo 'pupak Europe zašiven iznutra bodljikavom žicom'. Što je jedna od najboljih i najuspjelijih pjesničkih metafora u cjelokupnoj ovoj zbirci. Ona na veoma jednostavan i brutalno istinit način svjedoči o stvarnim razmjerama katastrofe koja se spustila na ovaj grad. A koje su njene stvarne razmjere i posljedice najbolje opisuju stihovi iz pjesme Sarajevo:

Gradu bez imena, budućnosti, sa tragičnom prošlošću, tuđim ljudima, zavidnim pogledima, strancima po kojima se zovu ulice, bulevari, trgovi, nebo... Nebo se spustilo, obrušilo, klonulo, posivjelo, izjedeno smogom i rijetkim toksičnim ranicama i osiromašenim uranijumskim opekotinama, a opet naše, jedino, slobodno...

Na kraju, a kako je naglasio Amir Brka u obrazloženju nagrade „Fra Grgo Martić“ kojom su Krici iz geta nagrađeni kao najbolja knjiga poezije-prvijenac u 2009. godini, riječ je o osmišljeno komponiranoj pjesničkoj zbirci koja sadrži i neke vrlo uspjele, pa i odlične pjesme, i, nesumnjivo, posrijedi je pjesnik koji dolazi "na scenu" sa osobenim darom i posve modernim senzibilitetom.

                                                                                                                               Đorđe Krajišnik