Novosti

     Rukopis pod šifrom Modesti Blejz, naslovljen Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću , izvrsna je pjesnička zbirka, strukturirana vrlo inventivno - na preplitanju dviju poetičkih linija od kojih je jedna usredotočena na prostor suvremene intime "lirskog subjekta" i na njegovu svakodnevicu, dok je druga suptilno utkana u podtekst i manifestira se u nemogućnosti suštinskog osmišljavanja stavrnosti zagrcnute gorčinom. Ne nalazeći smisaonost te stvarnosti, kao prvog, "predmetnog" sloja pjesme, što nastoji postići neprestanim preispitivanjem autentičnosti bivanja, pjesnikinja "prokazuje" forme življenja kao nevjerodostojne, lažne, sučeljavajući svoju poziciju i sa mrtvim pjesničkim metaforama, s poviješću, sa mitološkim i općekulturnim obrascima "urednog čovjeka" i njegove "građanske" egizstencije - vrlo efektno sugerišući da je konkretna stvarnost pozornica na kojoj je tek moguća eksplikacija potpune potrošenosti bića u suvremenom trenutku povijesti.
     Uz to, u ovim pjesmama nije prisutno nikakvo eksperimentiranje ni u jeziku ni u formi pjesme: u već uvriježenoj skladbi očituje se bol koja samu sebe ne može podnijeti nego se može tek artikulirati u pjesmi kao prostoru ispoljivosti koji se, također, uvijek iznova urušava, jer se gorčina od svijeta nameće kao teret koji je neizdrživ.
     Ovu zbirku, dakle, ispisuje jedan dosljedno suvremen, moderan senzibilitet, urbanog slenga u jeziku, bez patosa i deplasiranih duhovnih referenci, pa je, ukupno uzevši, zavrijedio i ovogdišnju nagradu "Fra Grgo Martić" u konkurenciji za najbolju knjigu pjesama.

      Roman Zbogom Gvarneri Žarka Šarića, dobitnika nagrade za prozu (u konkurenciji autora sa objavljenim knjigama) prijatno je otkriće s ovogodišnjeg književnog konkursa „Zaklade/Fondacije Fra Grgo Martić“. Roman je pisan u modernom prosedeu, odnjegovanim i preciznim jezikom, sa pričom koja se iz savremenosti vraća na neke bitne događaje s početka i iz sredine 20 stoljeća. Glavni junaci ove povijesti su muzičar Jovan i prijatelj mu Nenad; njih dvojica se – nakon teškog razlaza, izazvanog Jovanovim hvatanjem Nenada u krevetu sa svojom ženom, ženinim samoubistvom i Jovanovim zatvorom – ponovo sastaju i potanko, sa bolom, pretresaju svoje međusobne izdaje i grijehe. Nenadov dodatni grijeh je krađa Jovanove violine,  skupocjenog instrumenta (rukotvorine slavnog Gvarnerija), koji mu sada vraća. Jovanu je violinu zavještao njegov djed, povratnik iz Amerike (u koju je nekad „pobjegao“ od svoje žene), a koji je do instrumenta došao na nečastan način, ucjenivši seksualnim odnosom očajnu Jevrejku, egzilantkinju iz Hitlerove Njemačke, davši joj za založenu violinu novac neophodan za spasavanje njenog muža, čuvenog muzičara koga ona mora da izbavi iz nacističke mašinerije smrti. Ponižena, ta žena se ubija, a njen muž će, dospjevši u Ameriku, pokloniti Jovanu (dvosmislenim gestom zahvalnosti i osvete) instrument koji je ispao koban za jevrejski bračni par. (Time su i Jovanov djed, Jevrejka i njen muž postali živi likovi romana.) Kob tog izuzetno vrijednog instrumenta pokazaće se onda i naknadno, u odnosima Jovana, Nenada i Jovanove žene, koju je Jovan zapostavljao predan svojoj violini i muzičkoj karijeri. Jovan će violinu na kraju, kada i muzika i život izgube svaki smisao, zavitlati u vir obližnje rijeke.
      Šarić je tako ovim romanom vrlo vješto (i bez ičeg suvišnog) ispleo izuzetno lijepu i tragičnu priču o ljubavi i prijateljstvu, umjetnosti i životu, poštenju i licemjerstvu, o mnogim hirovima nepredvidljive ljudske sudbine.

      Rukopis Carski rez očito je nastao u književnoj radionici autora koji voli prčkati po Bosni i njezinoj povijesti. Kako je to dug, neotkopan i često mračan rudnik, valjalo se tu primiti posla i preuzeti na sebe odgovornost za romansiranje jednog raritetnog životopisa, kakvih je u bosanskih franjevaca koliko hoćete i koliko nećete, jer franjevci su poprilično i često i opravdano sumnjičavi kada im se u škrinju zaviruje, sve u strahu od mogućnosti svjetovne banalizacije otaca duhovnosti u prastaroj Bosni i njezinoj redovničkoj provinciji, a bome je i odgovornost i trajni rizik i to što se autor bacio na romansiranje tako raritetnoga lika kakav je bio fra Mijo Sučić, službeno prvi bosanskohercegovački kirurg! Priča korijene hvata u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, evo baš ovdje iza ovih brda, iza kojih stoljećima tuče zvono s franjevačkog samostana u Fojnici. Čudo je jedno koliko je priča iz tog samostana poteklo, i koliko ih je tu zaustavljeno, pa je ova najnovija u povijesnome slijedu. Autor kreće od prilično burnih vremena, kada će Rimska kurija među franjevce u Bosni srebrnoj čudnim odlukama, ne tražeći savjeta po redodržavi, ubaciti crv zbunjenosti i neizbježnoga razdora, bijaše to još za života ovdašnjega fra mate Nikolića, prvoga doktora u ovoj zemlji, pa će prvotna nakana romansiranja životopisa sljedećega kojega će ovdje priznavati i štovati čak i Turci, rečenoga fra Mije, autoru poslužiti za sagledavanje i prezentiranje široke panorame kompliciranih prilika i odnosa  u Bosni ali i šire, koji su, ma nećete vjerovati, i danas nekako takvi: zamršeni i nerješivi. Kontekstualno, autor se kao prizorištima za vrlo dojmljivo i očito iskusno pripovijedanje poslužio i talijanskim pokrajinama, i mađarskim i slavonskim ravnicama, no ponajviše bosanskim gudurama. Posvuda kuda su putovi spoznaje vodili fra Miju. Rukopis je prepun malo znanih podataka koji se odnose i na političke prilike Bosne pod turskim jarmom, Venecije i Mletaka, Dubrovnika ili Bečkoga dvora, Rusije, Budimpešte, Srbije ili Sarajeva. Jednostavnim stilom autor drži čitateljsku pozornost stalnim navođenjem novih raritetnih podataka iz ovog zamršenog kolopleta, osobiti pazeći da paralelno teku priče o stvarnim ljudima i događajima usporedo sa razvojem medicine toga vremena, gdje se stvarno dadu naći sjajni podatci. Tako  je ovo pripovijedanje tekstu dalo i značajnu poučnu notu.
      Pisana iz voajerskoga kuta, rukopisom doličnim jeziku vremena na koje se priča odnosi,  nevelika ali i kao takva vrlo iscrpna, rukopis Carski vez autorov je uspio pokušaj zavirivanja u 'fratarsku škrinju', i može ga se držati javnim pozivom za nova istraživanja bez potrebe za znanstvenim zamaranjem čitatelja. Takva nepretencioznost i pripovjedna prilagođenost čitatelju najveća je vrijednost ove dobre knjige.